Ес селаму алејкум ве рахметуАллах ве Берекетуху и добре дојдовте на www.ahlu-sunnah.org.

За да се окористите од сите функции на форум, ве молиме да се регистрирате или со вашето корисничко име логирате.

Latest topics
» Alisan
Сре 11 Апр 2018, 6:03 pm by Alisan

» Намазот не е исправен (валиден) зад оној кој што ги оправдува..
Саб 18 Јун 2016, 4:40 am by muwehid

» Салават на Пратеникот Мухаммед (а.с.)
Саб 18 Јун 2016, 4:18 am by muwehid

» Менсур ал-Салими- "Спомнувајте Ме а и Јас ќе ве спомнувам (Ел-Бекара, 152)"
Пон 13 Јун 2016, 9:32 pm by Muwehhid

» Кога ќе сватеме???
Нед 12 Јун 2016, 9:34 pm by Muwehhid

» Ја сменија верата, но ја нарекуваат "ислам"
Саб 11 Јун 2016, 8:51 pm by Muwehhid

» Дали е дозволено мевлуд?
Сре 27 Апр 2016, 11:09 am by Abu Al-Amin

» Шејх Сулејман ибн Насир ел-Улван за техакум
Вто 08 Мар 2016, 12:26 am by Haqq

» Бајрам
Нед 06 Мар 2016, 2:36 pm by Haqq

» Реката на трпението и нејзините притоки
Пет 04 Мар 2016, 7:48 pm by hidzab

» Pozdrav
Пон 15 Фед 2016, 11:52 pm by Abu Al-Amin

»  шейха доктора / Тарик гураб: Вопросы и ответы о колдовстве и лечения
Нед 14 Фед 2016, 7:30 pm by nourna

» abdul fetah
Сре 03 Фед 2016, 12:02 am by Abu Al-Amin

» Хадиси на Мухаммед а.с
Сре 06 Јан 2016, 7:16 pm by medi

» Аллах нас ни е потребен
Сре 02 Дек 2015, 7:26 pm by Muwehhid

Кој е он-лајн?
Севкупно има 14 членови он-лајн :: 0 Регистрирани, 0 Скриени и 14 Гости

Никој

Најмногу членови кои го посетиле форумот воеднаш се 321 во Нед 09 Апр 2017, 12:13 am
Барај
 
 

Display results as :
 


Rechercher Advanced Search

Top posters
Muaz al Islam (1690)
 
LAUTKA (1011)
 
Muwehhid (937)
 
Келиметул-Хакк (594)
 
Muslima4Islam (589)
 
Abu Al-Amin (479)
 
Al-Ghuraba (360)
 
Monoteizam (343)
 
muharem fazli (323)
 
Haqq (253)
 

Statistics
Постојат b>1266 регистрирани членови
Најновиот регистриран член е Lorensa

Нашите членови се испратиле точно 8261 мислења in 2387 subjects

You are not connected. Please login or register

Преглед на претходна тема Преглед на наредна тема Go down  Порака [Страна 1 of 1]

1 BOŽIJA JEDNOĆA on Пон 19 Дек 2011, 2:00 am

Келиметул-Хакк

avatar
Талиб
Талиб
BOŽIJA JEDNOĆA: KONAČNO RJEŠENJE PROTURJEČNOSTI TROJSTVA



Dali ste svjesni historijske prepirke između dvije doktrine: TROJSTVA I UNITARIJANIZMA?

Dali ste također svjesni da Islam nudi koančno rješenje ovoj proturiječnosti?

Kontroverzija Trojstva je jedna od ključnih događaja u analima Kršćanstva. Svjetski priznati historičar Edward Gibbon pokazuje da je kontroverzija Trojstva(koja je doživjela svoju najveću žestinu tokom IV stoljeća) naknadno prodrijela u svaki kutak Kršćanskog svijeta.

U jendu ruku, Pavlova crkva (danas poznata pod nazivom Rimokatolička Crkva)borila se stoljećima za sveobuhvatno prihvatanje doktrine koja zagovara Trojstvo. Koncept trojstva jeste zapravo srž Atanazijevog ubjeđenja koje glasi: "Postoji jedna osoba(Otac), druga osoba (Sin) i treća osoba (Sveti duh). Ali Božanstvo Oca, Sina i Svetog Duha je jedno; Slava je jednaka, Veličanstvo podjenako vječno... Jer, kao što smo primorani po Kršćanskoj vjeri da priznamo svaku Osobu zasebno da je Bog i Gospodar, tako nam je zabranjeno po Katoličkoj religiji da kažemo da postoje Tri Boga ili Tri Gospodara"

Priroda ovog ubjeđenja stoljećima je bila kontroverzna i misteriozna, tako da i sam njegov autor, Atanazije Veliki – Aleksandrijski patrijarh, jedan od prvaka Pavlove Crkve, nije uspio upotpunosti da ga razumije. Ovja borac za Trojstvo sam je priznao da "kada god bi prisilio svoj razum da posreduje na božanstvu Logosa , njegovi uzaludni i mukotrpni pokušaji bi mu uzmicali, tako da što bi više razmišljao to bi manje razumio, i što bi više pisao , bio bi manje sposoban da izražava svoje misli".

Sama priroda Trojstva toliko je misteriozna da , kao što je Edward Gibbon napomenuo, " Koliko god uspijemo izvući bilo kakav pozitivan zaključak iz jedne negativne ideje, neminovno se nađemo u mraku, zbrci i neizbježnoj proturječnosti".

U drugu ruku, Apostolska Crkva tokom niza godina branila je svoje vjerovanje u Jednog Boga, i kao takva ona je isključila božanstvo Isusa (a.s). Među onima koji su se u samom začetku protivili doktrini Trojstva bili su tzv. Ebioniti iz Nazareta. Oni su smatrali da je Isus (a.s) jedan od najvećih poslanika, nadaren nadnaravnim vrlinama i snagom.




Misterije oko Kršćanstva bile su opasno izložene javnoj debati kada se Arije, jedan od prvaka Apostolske Crkve, suprostavio Biskupu Aleksandru, prvaku Pavlove Crkve. Ova dvojica bila su u žestokom teološkom sporu cijelih sedam godina (318-325). Arije, učenik Luciana iz Antiohije, najvećeg kritičara Trinitarističke doktrine, žestoko je branio viđenje da je Bog jedan i kao takav Vječan.

Takav Unitarijanski pogled na vjeru, koji je sukladan izvornom Isusovom (a.s) učenju ko i učenju svih poslanika (a.s), konačno je izložio kritici doktrinu o Trojstvu i doveo je u stanje spora. Ovo međutim nije zaustavilo Crkvu Pavla da pridobije kontrolu nad velikim diljeom Kršćanstva. To se dogodilo usljed dobro poznatih razloga o kojima će se diskutirati nešto kasnije. Sljedeće poglavlje pokazaće nam historijsku podlogu Trinitarističke kontrovierzije.

Pocetak

HISTORIJSKE ZABILJEŠKE RASPRAVE O TROJSTVU

Pogled na Kršćanstvo sa stanovišta Trojstva nastalo je mnogo godina nakon nestanka Isusa (a.s). Nedvojbeno, ono nje bilo prakticirano od strane Isusa (a.s) niti od bilo kog drugog poslanika (a.s). Zapravo istinski sljedbenici Isusa (a.s) nastavili su potvrđivati vjerovanje u Jednog Boga sve do 90. g. Vjerovanje u Jednog Boga prikazano je u djelu "Pastir iz Hermosa", napisanom u tom periodu i koje se poštivalo kao knjiga otkrivenja ranih Kršćana. Na stranu što je propisalo vjerovanje u Jednog Boga, ovo sveto pismo sadrži i ostale srodne zapovjedi o iskrenosti, istinitosti, čistoći, strpljenju, poštenju, pobožnosti i samokontroli. Odrđenije prva od ovih zapovijesti glasi:

"Prije svega, vjeruj da je Bog jedan, i da je On stvorio sve stvari i uredio ih od nečega što prije nije postojalo, učinio da sve stvari nastanu, i On sadrži sve stvari, ali je On sam nesadrživ. Vjeruj Mu zato i boj Ga se, i bojeći se Njega održavaj samokontrolu. Drži se ove zapovijedi i udaljit ćeš od sebe svu zlokobnost, činit ćeš sve sa čestitošću i živjet ćeš za Boga ako se pridržavaš ove zapovjedi".

Ubjeđenje Apostolske Crkve; "Ja vjerujem u Boga (Oca) Svemogućeg" bilo je poznato ranim Kršćanima 120. godine. Riječ OTAC je, zapravo, dodana ovom tekstu između 180. i 210. godine. Jedan broj vođa Apostolske Crkve osudilo je ovu inovaciju, jer im je bilo neprihvatljivo uvoditi nove ideje u izvoran Isusova (a.s) učenja.

Jedan od ranijih prvaka Apostolske Crkve bio je Iraneus, koji je naslijedio Biskupa Pontiusa iz Liona 177.god., nakon što je ovaj drugi brutalno ubijen. Godine 190., Iraneus piše Papi Viktoru da obustavi masakre nad Kršćanima koji se ne slažu sa doktrinom koju zagovara Crkva Pavla, crkve podržavane od strane Rimljana. Iraneus je vjerovao u Jednog Boga i podržavao je doktrinu o Isusu (a.s) kao čovjeku, a ne Bogu.

Iraneus i ostali rani Unitarijanci (Kršćani koji su vjerovali u Jednog Boga) užasavali su se Trinitarističke dogme, koja je odstupala od prvobitnog Isusovog (a.s) učenja. Sve do 200.god., Riječ"Trojstvo"(koje je danas nukleus Kršćanskog načela) nije uopće bila poznata Crkvi Pavla. "Trojstvo" je dobiveno od Latinske Riječi "Trinitas", koje je po prvi put korišteno od strane Tertulijana 200.god.,kako bi objasnio na Latinskom ćudnu doktrinu Crkve Pavla. Sam Tertulijan je pripadao Afričkoj Crkvi.
On je vjerovao u Jednog Boga i identificirao je Isusa (a.s) sa Jevrejskim Mesijom. On se suprostavljao Papi Callisu zbog podučavanja da se i najveći grijeh može oprostiti nakon pravilnog (kanonskog) pokajanja. Tertulijan je bio jedan od onih koji je otvrio put za doktrinu spasa, barem djelimično "činieći dobra djela".

Svakako, oni koji su pripadali Apostolskoj Crkvi prihvatili su jasno značenje riječi koje je Isus (a.s) govorio svojedobno, kao što je oličeno u ranijim svetim pismima. Bez pribjegavanja misterioznim dogmama, oni su nastavili da podržavaju onaj dio vjerovanja "Vjerujem u Boga Svemogućeg" sve do 250.god. U svom pokušaju da opovrgne Trojstvo u Kršćanstvu, Lectanius (320.god.) i Euzebije iz Nikomedije napisali su "Krist nas uči da zovemo njegovog Oca Istinskim Bogom i da se Njemu molimo".

2 Re: BOŽIJA JEDNOĆA on Пон 19 Дек 2011, 2:00 am

Келиметул-Хакк

avatar
Талиб
Талиб
Ovi rani Unitarijanci bili su dovoljno hrabri da izlože svoja viđenja kako bi opovrgnuli dogmu Trojstva, uprkos kampanji proganjanja provedenoj protiv njih. Istinski vođa bio je Arije, koji se 318.god u svom poznatom stilu suprostavio Pavlovom viđenju da je Isus (a.s) bio u zbilji "SinBožiji" i da je "podjednake supstance i jednako Vječan kao i njegov otac". Jedan od argumenata koji je zagovarao Arije bio je: "Ako je Isus zaista u zbilji bio Sin Božiji, onda slijedi da je Otac morao da egzistira prije sina. Odatle slijedi da je postojao period kada sin (Isusu) nije postojao. Dalje slijedi da je sin biće koje se sastoji od esncije koja nije oduvijek postojala. Pošto je Bog u biti Vječan i Besmrtan, Isus ne može biti iste esncije kao i Bog." Godine 321., Arije se javno suprostavlja biskupu Aleksandru, vjesniku Crkve Pavla. U opovrgavanju vjerovanja u Trojstvo, Arije je dokazivao da je "Bog samo Jedan... Bog je sam nerođen, Bog je nepromjenljiv i Njegov je izgled skriven u vječnoj tajanstvenosti od očiju svakog drugog bića". Četiri godine kasnije, 325., car Constantin je sazvao Prvo Generalno Vijeće u Nikeji, turksom gradiću u sjeverozapadnom dijelu Bliskog Istoka, danas nazvanom Iznik. Ovome vjeću prisustvovalo je 318 biskupa – od Španije do Perzije. Car Constatin je navodno ciljao na pomirenje između samih biskupa (naročito Arija i Aleksandra) koji su bili umješani u kontroverziju Trojstva. Biskup Aleksandar, međutim nije mogao prisustvovati ovom uticajnom Vijeću, pa je poslao Atanazija da predstavlja njega i Crkvu Pavla. Iako je vijeće ratificiralo vjervanje u Trojstvo, struje naklonjene Ariju nastavile su svoja Unitarijanska djelovanja.

Godine 380., car Teodozije iz Rima načinio je ortodoksnu vjeru (Katolička vjera bazirana na Trojstvu) obaveznu za sve subjekte i proglasio ju je državnom religijom: Do 381.god., Vijeće Konstantinopola, Drugo Generalno Vijeće, kome je prisustvovalo 186 biskupa, donijelo je konačnu odluku vezanu za Tri Osobe u Jednom Bogu. Snažno se izrazivši, ovo Vijeće je potvrdilo božanstvo Svetog Duha. Sve do 383. god., Teodozije je prijetio da će strogo kazniti sve one koji ne budu vjerovali u Trojstvo. Ova prijetnja, međutim, nje rezultirala u potputnoj destrukciji načela Arijevog viđenja Kršćanstva; oni su preživjeli i još su temelj vjerovanja mnogih Unitarijanskih Kršćana. U XVI stoljeću, L.M.F. Sozzini izazvao je Johna Calvina (vođu Protestantskih Reformatora u Švicarskoj) na temu Trojstva. Sozzini je negirao božanstvo Isusa i odbacio je dogme o Izvornom Grijehu i Pokajanju.



Još jedan izraziti kritičar Trojstva tokom XVI stoljeća bioje Michael Serveutes, koga mnogi prihvataju kao osnivača modernog Unitarijanizma. On je živio u vremenu kada je Rimokatolička Crkva bila u haosu. Takva situacija uvjetovala je pojavljivanju Protestantskih Reformista kao što su Martin Luther i John Calvin. Servetus je, međtuim zaključio da reformistički pogledi na Kršćanstvo fundamentalno odstupaju od učenja Isusa (a.s) – posebno onaj dio koji se odnosi na vjerovanje u Jednog Boga. Tako je on, 1553. god. Objavio knjigu pod naslovom "Greške u Trojstvu" (Errors i Trinity) u kojoj navodi "Filozofi su izmislili treće, posebno biće, istinski različito od predhodna dva, kojeg su zvali Treća Osoba ili Sveti Duh; tri bića u jednoj prirodi... Priznavajući odatle ove tri, kako su ih po tadašnjoj modi zvali OSOBE, oni slbodno priznaju i pluralitet osoba, pluralitet bića, pluralitet esencija, pluralitet supstanci i uzimajući strogo u obzir riječ "Bog", oni će imati i pluralitet bogova". Zbog svog neumoljivog vjerovanja u Jedinstvo Boga, Servetus biva zatvoren u Ženevi na osnovu optužbe za heres. Nakon toga, ubijen je sporom smrću spaljivanjem na lomači. Jedan od njegovih pristalica, Castell, izrazio je svoje osjećaje, navedeno je, u melanholičnom tonu: "Spaljiivanjem čovjeka ne može se dokazati doktrina".
U XVII stoljeću, John Biddle (vođa Unitarijanaca u Engleskoj) objavio je brošuru i naslovio ju je sa: "Dvanaest Argumenata za odbacivanje Božanstva Svetog Duha" (Twelve Arguments Refuting the Diety of the Holy Spirit). Godina 1645., Biddle biva zatvoren zbog svojih Unitarijanskih pogleda na Kršćanstvo. Kasnije je pozvan pred Parlament gdje on čvrsto poriče božanstvo Svetog Duha. Godine 1648., objavljen je "opasan proglas", u kome je navedeno :"Ako iko bude osporavao Trojstvo i božanstvo Isusa, ili božanastvo Svetog Duha, biće pogubljen bez povlastica sveštenstva".

U današnjem modernom svijetu, oni koji se drže doktrine Trojstva identificiraju sebe kao Kršćane uglavnom zato da bi ugasili svoju žeđ za religijom. Mnogi od njih ne poriću misterioznu prirodu Trojstva, koja je lišena ljudske logike i znavstvenog objašnjenja. Ovo proizilazi iz čvrste činjenice da je Trojstvo Atanazijevo remek-djelo. Drugim riječima, to je ibla ljudska inovacija najgore vrste, koja je ništa drugo do vrijeđanje Boga i Njegovih Unitarijanskih atributa. Nažalost, većina Kršćana nisu ni svjesni da je takva misteriozna doktrina bila predmet rasprava dugi niz stojeća, pogotovo tokom vladavine cara Constantina. Mnogi Kršćani znaju samo da je Constantin bio "heroj". Ali , neka bude poznata činjenica da je Constantin, uprkos svemu, uglavnom zbog političkih igara i malverzacija, bio jedan od onih koji je odigrao svoju ulogu u kontroverziji Trojstva. Kao činjenicu treba navesti da su mnogi rimski carevi i ključne vjerske figure u Kršćanstvu, posebno tokom IV stoljeća, bili umješani u krizu Trojstva na jedan ili drugi način.

Pocetak

POLITIČARI I SVEŠTENICI SU UTICALI NA USVAJANJE DOKTRINE TROJSTVA

Rimske političe vođe, od vremena cara Nerona, igrali su različite role tokom krize Trojstva. Jedan očtiti slučaj zbio se kada je car Constantin ratificirao doktrinu Trojstva više od 300 godina nakon nestanka Isusa (a.s). Uloga Constantina u osnivanju Trojstva kao standardnog ubjeđenja među Kršćanima ne može biti zanemarena. Kopajući u potrazi za vezama koje je on imao sa sveštenicima pomoći će da se pronađe paradoks o Rimu kao centru Kršćanstva.



Poznato je da su Rimljani dugi niz godina proganjali sve one koji su sebe nazivali Kršćanima, od vremena kada je na priejstolju bio Neron, pa sve do
-nastavak-

Constantina. Gibbon je jednom prlkom rekao da su "80 godina nakon smrti Isusa Krista, njegovi nevini učenici bivali kažnjavani smrću od strane suda, presudama koje je izricivao prokonzul, čovjek nevjerovatno ljubaznog izgleda i filiozofa, u skladu sa zakonima cara koji je je bio izuzetno cijenjjen zbog mudrosti i pravednosti svoje administracije".

3 Re: BOŽIJA JEDNOĆA on Пон 19 Дек 2011, 2:01 am

Келиметул-Хакк

avatar
Талиб
Талиб
Surove kazne dodjeljivane krscanima u desetoj godini vladavine cara Nerona bile su opisane po Gibbonu kao sto slijedi :
"Oni su umirali u mukama, a njihove muke bile su jos vise zagorcavane uvredama i ismjavanjima. neki su bili zakivani na krizeve, drugi zasivani u krzna divljih zvijeri i izlagana bijesu divljih pasa; neki, opet, bili bi pricvrsceni za zapaljive materijale i bivali koristeni kao velike baklje koje bi osvjetljavale tamu noci. Neronovi vrtovi bili su odredjeni za melanholicne spektakle u kojima bi se odrzavale utrke konja, pocasceni prisustvom samog cara, koji bi se umijesao u svijet u ododri i stavom jednog kocijasa. Krivica Krscana zasluzivala je, je svakako, najprimjerenije kazne, ali javno uzasavanje pretvoreno je u sazaljevanje, te je vladalo misljenje da su ovi nesretni bijednici zrtvovani ne zbog javnog dobrobita vec radi okrutnosti ljubomornog tiranina. Oni koji pomno istrazuju i analiziraju revolucije covjecanstva mogu zapaziti Neronove vrtove i cirkuse, natopljene krvlju ranih Krscana, u Vatikanu, gdje su ponovo vraceni trijumfom i zloupotrebom sada od strane nekoc proganjane religije".

Tokom vladavinene cara Dioklecijana bile su izdate najmanje cetiri nam poznate zapovjedi o progonima Krscana i paljenja svih njihovih crkvi. Iako je car abdicirao svoj prijestol 305.god., progon Krscana je nastavljen narednih deset godina i blizu 2000 njihovih vodja bilo je egzekutirano.

Sa ovakvim nehumanim tretiranjem ranih sljedbenika Isusa(a.s) od strane Rimljana, paradoksalno je da je upravo Rim postao centar Krscanstva. Rimljani su bili najzesci neprijatelji Isusa(a.s) i oni su bili ti koji su ga navodno razapeli. Svakako su Rimljani, posebno car Constantin, igrali vitalnu ulogu u osnivanju Rima kao centra Krscanstva. To je bio cisto politicki potez kojeg su Rimljani povukli da bi odrzali i prosirili svoje carastvo, sa ogromnom bazom korisnih subjekata u koje su bili ukljuceni i Krscani.

Po prvi put, 308. god., rimski svijet bio je podijeljen izmedju sest careva; na zapadu Constantin i Maksencije, naklonjeni ocu Maksimilijanu; na istoku Licincije i Maksimin, koji su sa mnogo obzira postovali njihovog dobrotvora Galerija. Tokom vladavine cara Constantina, rimski svijet bio je napastvovan unutarnjim gradjanskim razdorom, te je on smatrao ponovno ujedinjenje od najvece vaznosti. Cak tokom njegove vladavine bio je svjedok nereda u Krscanskom svijetu vezano za razlicite sukobljene dogme.. Historija pokazuje da je sam Constantin bio veoma kontroverzna figura. Krscani su ga smatrali spasiteljem crkve - odatle i herojem. Drugi su poredili "Constantina sa najuzasnijim tiraninom koji je po svojim porocima i slabostima obescastio carski purpur".. Vrijedno je napomenuti da je i sam Constantin pobjegao iz Rima, ne zbog toga sto je bio borac za Krscane, vec iz straha da su njegov zivot i carstvo u opasnosti. Zasto? Prvo je bilo objavljeno da je bio ljubomoran na svog starijeg sina Crispusa, koji je bio i direktni nasljednik prijestolja. Crispus koji je dobio titulu Cezara sa sedamnest godina, postao je toliko popularan po svojoj vojnickoj hrabrosti, odvaznosti i sposobnosti vodjenja da je privukao naklonost suda, armije i gradjanstva. Ova opasna popularnost Crispusa uskoro je privukla paznju Constantina, koji je ibo nestrpljiv imajuci jakog rivala. Umjesto da obezbjedi vjernost svome sinu, car pristupa jednom satanskom potezu. Crispus biva ubijen, bilo da je to ucinjeno od strane nekog ubice ili putem mnogo njeznije operacije - trovanjem.

4 Re: BOŽIJA JEDNOĆA on Пон 19 Дек 2011, 2:03 am

Келиметул-Хакк

avatar
Талиб
Талиб
Jasno zbog toga Constantinova zelja za moci odvela ga je do ekstremne situacije u kojoj pocinjava gnusan zlocin ubivsi svoga sina. Prethodno svemu tome, bilo je poznato da je Crispusova maceha, carica Fausta, imala motiv da ubije Crispusa, "koga je smatrala uzasnim rivalom svojoj djeci". Ocigledno svjestan ovog motiva, car Constantin je manifestovao svoje kajanje "samo u postupcima krvoprolica i osvete; i da se okajao za ubistvo svog nevinog sina, egzekucijom, mozda krive zene". Jedno svjedocanstvo u vezi s ovim ubistvom navodi da je Constantin ubio i sina i zenu. Drugo svjedocanstvo navodi da je Crispus bio otrovan , a Fausta udavljena u kadi punoj vrele vode.

Nakon tragicnog ubistva carice Fauste, ma kako ono bilo izvrseno, situacija je pretvorena u opsti haos, ocigledno izvan ocekivanja cara Constantina. Sa njegovim carstvom na rubu propasti usljed gradjanskog rata i stalnih vanjskih prijetnji, Constantin bjezi u Bizant (kasnije nazvan Konstantinopol), gdje se susrece sa neocekivanim uspjehom Crkve Pavla.

U Bizantu, Constantinu je Crkva Pavla ponudila da se pokaje, sto on i cini. Takva privilegija ponudjena jednom tiraninu samo je manifestirala labavost tadasnjih krscanskih normi. Ako takve norme tolerisu da se bilo ko oslobodi krivice za pocinjeno ubistvo jednostvano se ispovjedivsi ( sto bi trebao biti slucaj ukoliko svestenik ne pribjegava diskriminaciji), onda bi bilo ko mogao ubiti nekog drugoga, a da nebude kaznjen, sto bi vodilo neminovnom socijalnom haosu. Drugim rijecima zajednica koja bi se pridrzavala tih normi pojavila bi se kako velika kaznjenicka kolonija sastavljena od bivsih osudjenika i drugih kriminalaca, koji bi miloscu svestenika(!) nosili krscanski identitet. Crkveni ljudi u svakom slucaju, ne bi prihvatili ovaj nacin sagledavanja situacije. Medjutim, ako je Constantin izbjegao kaznu za svoje zlocine, jednostavno prihvatajuci svestenikovu ponudu za javnim pokajanjem, zasto se ovo ne bi moglo drzati istinitim i za druge?

Sponsored content


Преглед на претходна тема Преглед на наредна тема Вратете се на почетокот  Порака [Страна 1 of 1]

Permissions in this forum:
Не можете да одговарате на темите во форумот